Programska osnova i plan rada udruge za očuvanje planeta:
"I stvori Bog zemlju"
Duboko svjesni zaključaka brojnih znanstvenih istraživanja
o dramatičnim klimatskim promjenama, koje je prouzročio
čovjek svojim lošim i nepromišljenim postupcima, očito je
kako se ništa ne mijenja na dobro, nego da idemo u susret
klimatskim promjenama koje mogu dovesti do nemogućnosti
života na Zemlji. Potaknuti enciklikom pape Franje Laudato
si, suglasni smo da rješenja nisu samo u tehnologiji, nego
prije svega u promjeni čovjeka koji je prvotni skladan
odnos s prirodom pretvorio u sukob.
Kako preostalo vrijeme za spas života na Zemlji dramatično
curi, potrebno je povezati znanost i religiju te vjeru i
razum. Papa Franjo u svojoj enciklici Laudato si kaže:
"Ako se doista želi stvoriti ekologija koja će nam
omogućiti popraviti sve što smo učinili, tada se nijedna
grana znanosti i nijedna vrsta mudrosti ne smije
izostaviti, pa ni ona religijska sa svojim vlastitim
jezikom. Usto, Katolička Crkva otvorena je za dijalog s
filozofskom mišlju, i to joj omogućuje iznjedriti razne
sinteze vjere i razuma."
Zbog svega navedenog odlučili smo osnovati udrugu za spas
planeta i nazvati je "I stvori Bog zemlju", potaknuti
prvom rečenicom u Bibliji iz Knjige Postanka.
Glavni programski cilj Udruge jest popularizacija
enciklike Pape Franje Laudato si, čime bi se vjernike i
sve druge građane nastojalo potaknuti na promišljanje o
osobnoj odgovornosti za zajednički dom te ih informirati o
potrebnim promjenama osobnoga životnog stila u smjeru veće
održivosti, a prema "ekološkom obraćenju" na koje nas
poziva papa Franjo.
Udruga će biti ekumenski usmjerena, a svoje sjedište imat
će u Zagrebu.
Klimatske su promjene za cijelo čovječanstvo jedan od
glavnih izazova današnjice. Najvažniji, najkritičniji i
dugoročno najopasniji oblik klimatskih promjena jest
globalno zatopljenje (globalno zagrijavanje, global
warming).
Znanstvenici su suglasni da najveći dio globalnog
zatopljenja nastaje zbog velike koncentracije stakleničkih
plinova (ugljičnog dioksida, metana, dušikova oksida i
dr.), koji se u atmosferu ispuštaju kao posljedica
različitih djelovanja čovjeka. Tu je, ponajprije riječ o
intenzivnoj upotrebi fosilnih goriva te krčenju šuma radi
povećanja poljoprivrednih površina, što uključuje i
površine za ispašu stoke. Ideja koja pokreće gospodarstvo
današnjice jest stalni gospodarski rast. Na mitologizaciji
gospodarskog rasta pred našim se očima vodi globalni
sukob, pravi rat u kojem se ne biraju sredstva. Takav se
pristup temelji na zabludi da postoje beskonačne zalihe
zemljinih dobara, što dovodi do toga da se planet na kojem
živimo devastira preko svake mjere i mogućnosti oporavka.
Ritam potrošnje, rasipanja i promjena okoliša nadmašio je
mogućnost planeta, tako da nas naš suvremeni način života,
neodrživ kakav jest, može samo strmoglaviti u katastrofu.
Vrlo zabrinjavajuće, čak zapanjujuće, zvuči podatak da su
rezerve našeg planeta za 2019. godinu potrošene već 29.
srpnja, punih 5 mjeseci prije kraja godine. To znači da
gotovo u cijeloj ovoj drugoj polovini ove godine živimo
„na kredit“, što se prirodnih zaliha našeg planeta tiče.
Taj je podatak nedavno objavila neprofitna udruga Global
Footprint Network, koja se tim mjerenjima i izračunima
bavi još od 1970-ih. Lani se prekoračenje svjetskih
rezervi dogodilo 1. kolovoza, a ove je godine taj kritičan
dan pomaknut još nekoliko dana prije. I taj trend traje i
ubrzava se neprestance iz godine u godinu. Budemo li
nastavili s takvom bezumnom potrošnjom i „cijeđenjem“
prirodnih zaliha Zemlje, već oko 2050. čovječanstvo će
potrošiti čak dvostruko više nego što planet proizvede. To
pak znači da će život na našem planetu postati potpuno
neodrživ, jednostavno će se urušiti. I Zemlja će,
simbolički rečeno, „izdahnuti“.
Predsjednik Udruge GFN Alfonso Cauteruccio to je
„samouništenje“ planeta prokomentirao riječima:
„Generacija smo cvrčaka, a ne mrava. Pretjerujemo u
potrošnji i nemamo onu umjerenost koju nas Zemlja moli. S
prirodom se ne smije šaliti, jer kada se jednom dogode
velike štete, nema više kajanja.
Nažalost, mediteransko područje, u koje spada i Hrvatska,
među onima je s najizraženijom prekomjernom potrošnjom -
osobito kada je riječ o zalihama ribe, od kojih je čak 87
posto podložno prekomjernom iskorištavanju.
Najveći zagađivači na planetu
Na popisu najvećih zagađivača na svijetu na prvom je
mjestu u ovome trenutku (vidi skicu br. 1; priloženi
grafikon odnosi se na 2015.), Kina, s udjelom od 28 posto
u ukupnom zagađenju. Na drugom su mjestu Sjedinjene
Američke Države, s udjelom od 15 posto. Trećeplasirana je
nova industrijska sila Indija (6 posto), četvrta Rusija (5
posto), peti Japan (5 posto), šesta Njemačka (2 posto)
itd.
To je trenutačno važeći popis, koji se odnosi na sadašnji
trenutak. Međutim, na kumulativnom, „svevremenskom“
popisu, na kojem su zbrojena zagađenja od početka
industrijskog doba (tj., od približno 1850.) do danas (na
priloženom grafikonu do 2011. - vidi skicu br. 2), poredak
je ovakav: prvi je SAD (27 %), druga Kina (10 %), treća
Europska unija, na čelu s Njemačkom i Velikom Britanijom
(25 %); četvrta Kina (11 %), peta Rusija (8 %), šesti
Japan (4 %), sedma Indija (3 %) itd.
Napomena: Važno je ovdje uzeti u obzir i emisiju ugljičnog
dioksida po stanovniku pa istaknuti da prosječan Kinez
emitira tek nešto više od trećine emisija koje, u sklopu
svojega izrazito potrošačkog načina života, emitira
prosječan Amerikanac.)
Papa Franjo u svojoj je enciklici Laudato si jasan i
kategoričan: „Zatopljenje je uzrokovano golemom potrošnjom
nekih bogatih zemalja.“ O kojim je to „bogatim zemljama“
konkretno riječ, zorno pokazuju priloženi grafikoni.
U nastavku teksta donosimo pregled glavnih obilježja i
uzroka fenomena zvanog „globalno zatopljenje“.
1. Globalni porast temperature (sindrom „hockey stick –
hokejska palica“ )
Uslijed globalnog zatopljenja, prosječna globalna
temperatura na našem planetu porasla je u posljednih
stotinjak godina za 0,8 Celzijevih stupnjeva. Ako gledamo
na početak industrijske revolucije, tj. na ulazak
čovječanstva u industrijsko doba, u posljednoj trećini 18.
stoljeća, ona je porasla za 0,9 Celzijevih stupnjeva -
dakle za gotovo cijeli jedan stupanj!
Kako se unutar sveukupne ljudske povijesti, taj osjetni
globalni porast temperature dogodio razmjerno naglo,
praktički u jednome stoljeću, tj. u intervalu između 1900.
i 2000., krivulju koja ga prikazuje znanstvenici često
uspoređuju s hokejskom palicom (vidi skicu br. 3). Na prvi
pogled, taj se porast temperature ne čini znatnim. Što je
to jedan Celzijev stupanj? Gotovo pa ništa! Međutim,
početni dojam zavarava. Pokušajmo zamisliti što bi se
dogodilo s ljudskim organizmom ako bi mu temperatura
porasla za, otprilike, 1 Celzijev stupanj , tj. ako bi se
s prosječnih 36,5 stupnjeva digla na 37,5 stupnjeva - i na
toj razini ostala te se kontinuirano povećavala. Bio bi to
jasan znak da je ljudski organizam bolestan. Eto, tako se,
zbog globalnog zatopljenja i njime uzrokovanog porasta
globalne temperature, razbolio i naš planet. A ta bolest i
dalje eskalira i nema ni najmanje naznake njezinu
izlječenju.
U proteklome tisućljeću i male su se temperaturne
oscilacije, od svega 0,2 ili 0,3 Celzijeva stupnja,
pokazale kao važne i sudbonosne. U 10./11. stoljeću, kad
je bilo za 0,2 stupnja toplije od višestoljetnoga
prosjeka, Vikinzi su otkrivali Ameriku sjevernom rutom,
tj. preko Islanda i Grenlanda, jer im je zbog topla
vremena u sjevernim područjima sjeverne hemisfere to bilo
moguće i praktično. Međutim, u tzv. malom ledenom dobu, u
15. stoljeću, koje je uzrokovao pad prosječne globalne
temperature za 0,3 Celzijeva stupnja, Kristofor Kolumbo,
za razliku od Vikinga, morao je otkrivati Ameriku južnom
rutom, jer je u sjevernom dijelu planeta bilo prehladno.
To pokazuje koliko je klimatski sustav Zemlje osjetljiv i
na vrlo male razlike. Iz ta dva primjera, iz srednjega
vijeka, vidimo koliko je aktualni porast globalne
temperature, od gotovo cijeli jedan Celzijev stupanj,
zapravo velik, ozbiljan i krajnje opasan za sudbinu našeg
planeta!
Današnji globalni porast temperature, koji je na djelu u
posljednih stotinjak godina, jedinstven je i po tome što
temperatura simultano raste u svim dijelovima planeta, a
ne parcijalno, obuhvaćajući postupno jedno područje za
drugim, kao što je to bilo prije (npr. u srednjem vijeku).
2. Porast koncentracije ugljičnog dioksida u atmosferi
Bit fenomena globalnog zatopljenja sastoji se u osjetnom
porastu koncentracije ugljičnog dioksida, kao i nekih
drugih stakleničkih plinova u našoj atmosferi. Prije
industrijske revolucije koncentracija ugljičnog dioksida
iznosila je 280 ppm (broj molekula stakleničkog plina u
odnosu na broj molekula zraka), a danas je ona narasla na
čak 400 ppm, s time da raste i dalje. Riječ je, dakle, o
porastu za cijelih 40 posto! Porast je osobito izražen u
zadnjih pola stoljeća, što nam zorno pokazuje priloženi
grafikon (vidi skicu br. 4), s podacima izmjerenima (od
1958. naovamo) na opservatoriju Mauna Loa na jednome od
Havajskih otoka, na nadmorskoj visini od 3397 metara
(vlasnik toga opservatorija jest National Oceanic and
Atmosphere Administration, tj. NOAA).
Štoviše, najnovija znanstvena otkrića, utemeljena na
istraživanju zraka „zarobljenog“ u ledenim jezgrama na
ledenim pokrovima na Grenlandu, govore da u posljednih
800.000 godina koncentracija ugljičnog dioksida nije bila
ni blizu 400 ppm, nego je varirala oko 280 ppm - tako da
je ovaj današnji fenomen skoka na 400 ppm jedinstven
slučaj u recentnoj povijesti našega planeta! I očito je
kako je prouzrokovan „faktorom čovjek“.
Da stvar bude nepovoljnija, ta će se neravnoteža u vrlo
bliskoj budućnosti još povećavati i zato što se u Kanadi
počeo topiti permafrost, duboko zaleđeno zemljište kojega,
osim u Kanadi, ima još i u Rusiji i na Aljasci. Njegovim
će se odmrzavanjem u atmosferu ispuštati goleme količine
metana, jednoga od najreaktivnijih stakleničkih plinova
(koji ispuštaju i goveda), uslijed čega će se globalno
zatopljenje dodatno intenzivirati i ubrzati te, po
upozorenjima znanstvenika, „gurnuti naš planet preko točke
bez povratka“.
3. Podizanje razine mora
U proteklih stotinjak godina razina mora povećala se,
uslijed globalnoga zatopljenja, za 17 centimetara (vidi
skicu br. 5). Međutim, pravi, uistinu dramatičan porast
razine mora tek slijedi. U igri su dva moguća scenarija
(prema izvještaju Međuvladinog panela o klimatskim
promjenama (Intergovernmental Panel on Climate Change,
IPCC ) iz 2013.):
Po tzv. optimističnom scenariju, koji podrazumijeva porast
prosječne globalne temperature do kraja 21. stoljeća u
rasponu od 0,3 do 1,7 Celzijevih stupnjeva, razina mora
povećat će se za 26 do 55 centimetara. A dođe li do
pesimističnog, tj. najcrnjeg scenarija, po kojem će
prosječna globalna temperatura porasti za 2,6 do 4,8
Celzijevih stupnjeva, razina mora dići će se za 45 do 82
centimetra. To možemo smatrati početkom pravog potopa na
Zemlji. Goleme količine kopna jednostavno će nestati,
progutat će ih more.
Postoje dva glavna uzročnika podizanja razine mora. Prvi
je uzročnik otapanje leda na kopnu, ponajprije na
Grenlandu i Antarktici te na na višim nadmorskim visinama
(tj. na planinama), gdje led iz godine u godinu nepovratno
nestaje. Drugi je uzročnik zagrijavanje te, posljedično,
širenje (ekspanzija) mora.
4. Najtoplije godine u ljudskoj povijesti
Otkako se mjere prosječne globalne temperature - a to se
čini posljednih 150 godina - prave se i liste najtoplijih
godina u ljudskoj povijesti. Trenutačan popis izgleda
ovako (ide se od najtoplije prema manje toplim godinama):
2016., 2015., 2017., 2018., 2014., 2010., 2005., 2013.,
2009... (vidi skicu br. 6)
Dakle, na samom su vrhu posljedne godine: gotovo da možemo
reći kako je svaka godina toplija od one prethodne. Ali
nisu samo veće temperature u pitanju: uz zagrijavanje
zraka neizbježno ide i osjetan porast koncentracije vodene
pare u zraku, što, osobito ljeti, život čini teškim,
iscrpljujućim i gotovo nesnosnim. S bitno povećanom
količinom vodene pare u zraku, tijekom ljeta, temperaturu
od kojih 25 Celzijevih stupnjeva subjektivno doživljavamo
kao da je oko 35 stupnjeva. Dakle, 10 stupnjeva više
(postoji razmjerno jednostavna fizikalna formula po kojoj
je to moguće izračunati).
Čini se da će se naš život u perspektivi sastojati od toga
da sjedimo (i obavljamo poslove) uz uključen klima-uređaj,
okruženi bocama pitke vode, i da, praktički, nikamo više
ne izlazimo. Izleti u prirodu jednostavno će odumrijeti, a
u takvim će gabaritima znatne štete, sasvim sigurno,
pretrpjeti i hrvatski turizam (zapravo već trpi, počevši
od ove, klimatski dosad najekstremnije, 2019. godine) - i
to tako dugo dok bude nudio samo sunce i more. Sunce i
more, zbog globalnog zatopljenja, postaju sve manje
privlačni za (potencijalne) turiste; ljudi će od njih sve
više bježati, jer će postajati opasni za život, umjesto da
im hrle.
Ilustrativan je primjer jednoga od najpopularnijih
restorana u Zagrebu. Desetljećima je najatraktivniji dio
restorana bila ljetna terasa - gosti su se ljeti,
praktički otimali za nju, nije bilo slobodnog mjesta. Od
2019. više ondje (gotovo) nitko ne sjedi. Svi sjede u
zatvorenim prostorijama, gdje, bez prestanka, rade
klima-uređaji. (Terasa je "proradila" tek u rujnu o.g.,
kad je vani napokon postalo ugodno za sjediti - ne previše
vruće i znatno manje sparno, za razliku od razdoblja
lipanj - kolovoz.)
S druge strane, ti klima-uređaji (daleko ih je najviše u
SAD-u, gdje ih ima gotovo svaka obitelj) ispuštaju u zrak
toplinu i stakleničke plinove, čime se „začarani krug“
zatvara i izlaz čini gotovo nnerješivim.
Skupina znanstvenika, pod vodstvom prof. Toma Crowthera iz
Züricha, nedavno je prognozirala da bi, u slučaju da
globalna temperatura na Zemlji do 2050. poraste za 2
stupnja, ljetna temperatura u Zagrebu mogla biti čak 7,3
stupnjeva viša nego sada. Već je ove godine u Zagrebu (kao
i drugim velikim gradovima u Hrvatskoj) bilo razmjerno
mnogo ekstremno toplih dana i, osobito, toplih noći, kada
se bez klima-uređaja nije moglo spavati.
U većem dijelu druge polovine 20. stoljeća klima je u
unutrašnjosti Hrvatske bila kontinentalna, 1990-ih postala
je oceanska, a danas je, po mnogim obilježjima,
suptropska.
Treba razlikovati dva glavna uzročnika globalnog
zatopljenja. Prvi je velik porast koncentracije
stakleničkih plinova (ugljičnog dioksida, metana,
dušikovog oksida i drugih), koji se ispuštaju ponajprije
zahvaljujući ljudskom djelovanju, i to – pretežito – na
modelu razvoja utemeljenom na intenzivnoj upotrebi
fosilnih goriva, koji je, od početka industrijske
revolucije, u središtu svjetskoga energetskog sustava.
Drugi je odlučujući čimbenik krčenje šuma (deforestacija)
u poljoprivredne svrhe, koje je najveće razmjere doseglo u
Amazoniji, u Južnoj Americi.
Kod pojačane emisije stakleničkih plinova najviše
zabrinjava činjenica da se taj proces neće moći nimalo
lako zaustaviti (ili to, čak, uopće neće biti moguće) zbog
tromosti klimatskog sustava. To možemo usporediti s
kočenjem automobila i broda. Za razliku od automobila,
brod neće stati već za par metara, nakon što zakočimo.
Tako je i s klimatskim sustavom. Drugo, ugljični dioksid
veoma dugo ostaje u atmosferi, i do stotinjak godina. On
se ne može trenutno ukloniti, nekim dobro smišljenim i
brzo izvedenim tehnološkim zahvatom.
Početkom kolovoza ove godine Svjetska meteorološka
organizacija i Program za klimatske promjene Copernicus
izišli su sa službenim priopćenjem da je lipanj 2019. bio
najtopliji mjesec u povijesti čovječanstva - otkad se vrše
egzaktna metereološko-klimatološka mjerenja! Generalni
tajnik UN-a Antonio Guterres tom je prigodom izjavio da
će, ako se odmah ne poduzmu mjere za ublažavanje
klimatskih promjena, takvi ekstremni fenomeni biti „samo
vrh ledenog brijega, a i taj se ledeni brijeg također brzo
topi“.
5. Otapanje leda na našem planetu
Treba razlikovati dva oblika otapanja leda na planetu.
Jedan je otapanje leda na Grenlandu, Antarktici i na višim
nadmorskim visinama (tj. na planinama). To otapanje utječe
na porast razine mora. U ljeto 2019. na Grenlandu su se
dogodile dvije velike epizode otapanja leda: jedna u
lipnju, a druga, još veća, početkom kolovoza, s time da je
tim otapanjem bilo zahvaćeno čak 60 posto ukupnog ledenog
pokrova na otoku. U oba su navrata temperature na
Grenlandu bile oko 10 Celzijevih stupnjeva iznad
dugogodišnjeg prosjeka za to doba godine. Početkom
kolovoza 2019. na nekim je mjernim postajama na Grenlandu
izmjerena temperatura od čak 15 stupnjeva što, otprilike,
odgovara normalnim noćnim temperaturama u Hrvatskoj.
Inače, tijekom prethodne velike klimatske krize na
Grenlandu, 2012., otopilo se oko 250 milijardi tona leda,
što odgovara porastu globalne razine mora od oko 0,8
milimetara.
Drugi je oblik otapanje leda onaj na Sjevernom polu, tj.
na Arktiku. To otapanje ne utječe na porast razine mora,
ali zato utječe na atmosfersku cirkulaciju, od čega nije
pošteđena ni Hrvatska - ma koliko geografski bila udaljena
od Arktika.
Površina pokrivena ledom na Arktiku smanjuje se iz godine
u godinu. U rujnu 1979. (rujan je inače mjesec kad na
Arktiku ima najmanje leda, za razliku od veljače, kad ga
ima najviše) iznosila je 7,7 milijuna kvadratnih
kilometara, a u rujnu 2018. samo 4,5 milijuna kvadratnih
kilometara (vidi skicu br. 7). Riječ je, dakle, o
smanjenju od, otprilike, 40 posto! Prema prognozama
znanstvenika, sav led na Arktiku mogao bi se otopiti već
do 2050., tj. do sredine ovoga stoljeća. Veliko je pitanje
hoće li to naš planet moći preživjeti bez velikih,
katastrofalnih posljedica.
Osim globalnog zatopljenja, naš je planet u klimatskom
smislu ugrožen i na brojne druge načine.
Papa Franjo u svojoj enciklici Laudato si ističe da se
„Zemlja, naš dom, sve više, kako se čini, pretvara u
golemo odlagalište otpada". Među tim je otpadom osobito
mnogo plastike. Ne možemo obaviti ni najmanji shopping u
najobičnijoj samoposluzi, a da ne dođemo kući s gomilom
plastike - od boca s vodom ili sokovima do raznih kutija,
vrećica, čaša, omotača itd. Takav nas ekstremno potrošački
život guši i ubija.
Na portalima je nedavno objavljena znanstvena analiza po
kojoj će oko 2050. u morima biti više tona plastike nego
ribe!
Sveprisutna upotreba plastike šteti i našem zdravlju - jer
se u tijelu nagomilavaju sve veće količine tzv.
mikroplastike (zato što stalno pijemo vodu iz plastičnih
boca, jedemo ribe u kojima se već nataložila mikroplastika
itd.).
Sve je izrazitiji i problem velikih gradova. „Mnogi su
gradovi goleme, nedjelotvorne strukture koje pretjerano
troše vodu i čovjeka“ - upozorava papa Franjo u svojoj
enciklici Laudato si. Ljudi masovno hrle u gradove i
napuštaju sela i druga neurbanizirana područja - u
Hrvatskoj su tako ispražnjene cijele regije, poput
Slavonije, Dalmatinske zagore, Like itd. Neizbježna je
posljedica toga trenda da u velikim gradovima imamo jednu
vrstu klime, a čim se iz grada maknemo samo koji kilometar
- drugu. Te su razlike abnormalne i čovjeku umnogome
otežavaju i kompliciraju život. Jer, teško se naviknuti na
te nagle, neprirodne prijelaze.
Opće posljedice
Uz kontinuirani porast prosječne globalne temperature, i
to u svim dijelovima planeta, globalno se zatopljenje
očituje i kroz sve veći broj klimatskih ekstrema, kao što
su nagli temperaturni skokovi (katkad i 10-15 Celzijevih
stupnjeva za samo nekoliko sati), jaka, bjesomučna olujna
nevremena popraćena jakim munjama i grmljavinama, sve
češće pojave pijavica i tornada, kako na moru, tako i u
kontinentalnim područjima (pritom sve više i u Hrvatskoj),
dugotrajne katastrofalne suše (primjerice u Slavoniji),
obilne poplave, stravični požari, meteotsunamiji - a usto
i sve više vodene pare u zraku, osobito ljeti, što život
čini gotovo nesnosnim.
Sastavni je dio globalnog zatopljenja otapanje leda na
Arktiku i Sjevernom polu. Ono ima tri glavne
posljedice.
Prvo, to je otapanje jedan od
najvidljivijih pokazatelja globalnog zatopljenja. Ono je
jasan i eklatantan dokaz da globalno zatopljenje nije puka
priča, nego živa, neposredna stvarnost koja se događa pred
našim očima i snažno, sudbonosno utječe na naše živote i
budućnost.
Drugo, ono znači sigurnu smrt za polarne
medvjede, „domoroce“ Arktika, kojima je arktički led
prirodno stanište. Nemojmo odmahnuti rukom i reći: što nas
briga za polarne medvjede! Jer, njihova smrt vrlo lako
može biti i najava naše smrti, odnosno, anticipacija našeg
nestanka. Nestanka ljudske vrste.
Treće, taj proces snažno utječe na
cirkulaciju zraka na sjevernoj hemisferi našega planeta,
tj. na kretanje mlaznih struja koje vrlo često dovode do
velikih i naoko zbunjujućih paradoksa - da u isto vrijeme
na jugu Europe, primjerice kod nas u Hrvatskoj, bude vrlo
hladno (pa i tijekom kasnog proljeća ili ljeta), a na
sjeveru Europe, primjerice u Finskoj, vrlo toplo (pa i
tijekom zime ili ranoga proljeća). Odnosno, da na sjeveru
Europe bude toplije, čak znatno toplije, nego na jugu.
Takvi ekstremi i paradoksi „izluđuju“ čovjeka, slabe
otpornost na različite bolesti, dovode ga u stanje
depresije, tjeskobe itd.
Zbog klimatskih je promjena u mnogim područjima sve
češća nestašica vode
(srećom, Hrvatska zasad time nije neposredno ugrožena).
Papa Franjo u svojoj enciklici upozorava: „ Ako se nešto
hitno ne poduzme, do aktualne nestašice vode moglo bi doći
u idućih nekoliko desetljeća.“
Sastavni je dio klimatskih promjena i golem gubitak
bioraznolikosti.
Zastrašujuće zvuče ove rečenice u Papinoj enciklici:
„Svake godine nestaje na tisuće biljnih i životinjskih
vrsta. Najveći dio izumire zbog ljudskog djelovanja.
Nemamo pravo to činiti.“
Zbog suša, iznimno visokih temperatura i snažnih
vjetrova raste i broj velikih, katastrofalnih
požara.
Ove su godine najveći požari na našem planetu izbili u
Sibiru i Amazoniji, a obuhvatili su toliko veliku površinu
da su se jasno mogli vidjeti i iz svemira.
U Sibiru su danima gorjela beskrajna prostranstva ruske
tajge, i to u najnepristupačnijim predjelima na krajnjem
sjeveru Rusije, blizu Arktika. Ti su požari, u sibirskim
šumama, vrlo pogubni za klimu jer su izvor crnog ugljika
koji se taloži na arktičkom ledu. On svojom bojom
apsorbira sunce i ubrzava njegovo otapanje - čime se
„začarani krug“ požara, otapanja leda i globalnog
zatopljenja iz ljeta u ljeto sve više intenzivira.
Amazoniju, opet, s pravom nazivaju "plućima svijeta" jer
njezine prašume, po nekim izračunima, proizvode čak 20
posto svjetskog kisika. Nažalost, požare u Amazoniji, kako
su nas ovoga ljeta izvještavali mediji, najviše
prouzrokuje "faktor čovjek", budući da je u njihovoj
pozadini namjerno i krajnje proračunato krčenje šuma s
ciljem stvaranja što većih površina za uzgoj goveda.
Šume su jedan od najvažnijih i najdragocjenijih čimbenika
regulatora klime na našem planetu. One najučinkovitije
apsorbiraju ugljični dioksid, najvažniji staklenički plin,
pa se njihovim nestajanjem - bilo požarima ili zbog
svjesnog čovjekova djelovanja - problem globalnog
zatopljenja još više povećava i dovodi do samoga ruba
podnošljivosti.
Uza sve ostalo, porast uništavanja amazonskih šuma velika
je opasnost i za način života najstarijih stanovnika
Amazonije - pojedinih domorodačkih plemena, od kojih su
neka bliska ljudskim zajednicama koje obično nazivamo
etnosom ili narodom. Tako se razaranjem šumskog bogatstva
Amazonije ne vrši samo zločin nad tim šumama nego i nad
samim tim plemenima/narodima, koje nitko ne štiti.
Socijalne posljedice
Velik, dramatičan porast koncentracije ugljičnog dioksida
u atmosferi Zemlje ima i vrlo važne socijalne implikacije.
Valja uvijek imati na umu: ljudsko društvo i ljudska
civilizacija „procvali“ su na koncentraciji ugljičnog
dioksida od oko 280 ppm, odnosno na prosječnoj globalnoj
temperaturi od 15 Celzijevih stupnjeva. Bog je to tako
savršeno namjestio, i na takvoj su koncentraciji, i na toj
prosječnoj temperaturi, i nastala te se organizirala
ljudska naselja i gradovi, kakvi danas postoje i u kakvima
živimo, a jednako tako i proizvodnja i dostupnost hrane,
dostupnost vode, cjelokupan život kakav poznajemo... U
modernom je dobu, međutim, došlo do osjetnog narušavanja
te ravnoteže na koji se ni eko-sustavi ni ljudska društva,
nažalost, neće moći prilagoditi bez ekstenzivnih
negativnih posljedica.
Znanstvenici već duže skreću pozornost na činjenicu da će
klimatske promjene najviše pogoditi siromašne zemlje koje
su najmanje odgovorne za njih (primjerice države na
globalnom jugu, kao i otočne države na Pacifiku), a
najteže će im se moći prilagoditi. Neki taj paradoks
nazivaju, ne bez razloga, „klimatskim apartheidom“.
To, također, aktualizira pitanje „klimatske pravde“
(termin koji je ušao u javnu uporabu na klimatskom summitu
u Kopenhagenu 2009.). Bogate zemlje, koje su ujedno
najveći krivci za globalno zatopljenje, trebale bi
preuzeti odgovornost, i financijsku i svaku drugu, za
nastali problem - ali to, nažalost, ne čine.
No, i u bogatijim društvima postoje najranjivije skupine:
žene, djeca, starci, bolesnici, siromašni itd. - koje
također zbog ograničena pristupa resursima i
infrastrukturi najmanje pridonose emisijama ugljičnog
dioksida, a iz istog razloga imaju najmanji kapacitet za
prilagodbu posljedicama ekstremnih vremenskih nepogoda
koje su kao posljedica globalnog zatopljenja sve
učestalije i intenzivnije.
Među najvažnije socijalne posljedice globalnog zatopljenja
spadaju i migracije.
Klimatske promjene dvojako utječu na migracije: izravno
(npr. suše ili poplave na određenu području) ili neizravno
(konflikti prouzrokovani krizom oko resursa ili
demografskim pritiskom u određenoj regiji, kao što je to,
primjerice, slučaj u Siriji i nekim drugim bliskoistočnim
i afričkim zemljama). Razmjerno je lako (u globalnom
smislu) kada su te migracije interne (unutar određene
zemlje), no prave nevolje slijede kad postanu eksterne -
kao što je to osobito bilo 2015. i kao što će, sasvim
sigurno, biti i u narednim godinama/desetljećima!
Gdje je Hrvatska posebno najugoženija?
Posljedice globalnog zatopljenja ne zaobilaze ni Hrvatsku,
kao ni, šire gledano, područje Mediterana. Dapače,
Mediteran je među prvima na udaru - osobito kada je riječ
o porastu razine mora. U izvještaju Procjena mogućih šteta
od podizanja razine mora za RH, što ga je 2015. sastavila
skupina njemačkih znanstvenika, na čelu s Jochenom
Hinkelom, upozorava se da su najugroženija područja u
Hrvatskoj - s obzirom na opasnost od podizanja razine mora
- dolina Neretve i zaleđe Zadra, uključujući i povijesni
grad Nin (u kojem se, u jesen 2017., već dogodila jedna
katastrofalna poplava, čije se posljedice i danas
osjećaju). U toj se studiji također napominje da se 2100.
– dakle na samom kraju 21. stoljeća – očekuje da će štete
u Hrvatskoj od morskih poplava iznositi između 0,9 i 8,9
milijardi dolara godišnje.
U znanstvenom članku Mediterranean UNESCO World Heritage
at risk from coastal flooding and erosion due to sea-level
rise, objavljenu 2018. u časopisu Nature Communications
(autori: Lena Reimann i suradnici), upozorava se da su od
kulturno-povijesnih spomenika na hrvatskome Jadranu
najugroženiji (također zbog porasta razine mora i mogućih
poplava njime prouzrokovanim): Eufrazijeva bazilika u
Poreču, crkva sv. Jakova u Šibeniku, stari grad Trogir,
Dioklecijanova palača u Splitu i stari grad Dubrovnik.
Na sjevernom Jadranu (najviše u Rijeci i riječkoj okolici)
posljednjih su godina već učestale poplave uzrokovane
povišenom srednjom razinom mora, u uvjetima izrazito
niskog tlaka zraka i pojačanog južnog vjetra. Tri najveće
takve poplave dogodile su se početkom prosinca 2008.
(Rijeka), početkom studenoga 2012. (Rijeka i Rab) i
potkraj listopada 2018. (Volosko kraj Opatije).
U najvećim hrvatskim gradovima, ponajprije u Zagrebu,
tijekom ljeta bit će sve veći broj toplih (vrućih) dana i
toplih noći, u kojima će se teško moći spavati. Ujedno,
povećavat će se razlike između gradskih mikroklima i
mikroklima u izvangradskim područjima, pa i u onima koja
nisu mnogo udaljena od gradova.
Gledano u perspektivi, u Hrvatskoj će se, iz godine u
godinu, sve više povećavati ekstremni vremenski uvjeti: u
nekim dijelovima zemlje (npr. u Slavoniji) bit će velikih
suša, a u drugima (npr. na Jadranu, ali i u unutrašnjosti)
velikih poplava; povećavat će se, iz ljeta u ljeto,
vlažnost zraka, a s njom i osjećaj sparine; količina
snježnih padalina tijekom zime bit će sve manja, ili
snijega, u velikim gradovima, uopće više neće biti...
Svjesni smo činjenice da postojeće gospodarske,
financijske i političke elite ne žele donijeti odluke koje
mogu spriječiti katastrofalne klimatske promjene. A kada
se neke odluke i donesu, kao npr. na Pariškoj konferenciji
UN-a o klimatskim promjenama potkraj 2015., one se ne
provode, odnosno traži se način kako bi se izbjegle.
Bezobzirnim iskorištavanjem prirodnih bogatstava čovjek se
ne ponaša kao odgovorni upravitelj, te je time počinio
grijeh.
U suglasju s enciklikom pape Franje Laudato si, naše će
djelovanje, kroz našu udrugu I stvori Bog zemlju, biti
usmjereno na promjenu čovjeka, koji je iznevjerio Božji
plan da bude odgovorni upravitelj planeta.
Rješenje je u cjelovitoj ekologiji i ekološkom
obraćenju.
Po uzoru na sv. Franju Asiškoga, trebamo promjenu čovjeka
koji će osjetiti duboku povezanost, ljubav i bratstvo sa
svime što postoji. To će biti novi čovjek, umjesto
današnjeg čovjeka koji se ponaša kao gospodar, potrošač i
bezobzirni izrabljivač prirodnih dobara.
Alati za promociju projekta
Mrežna stranica
Najbrži put jest pokretanje mrežne stranice na kojoj ćemo
objavljivati priloge vezane za teme iz Laudato si, i to
informativnog i formativnog sadržaja. Uz znanstvene
priloge posebna pozornost bila bi posvećena duhovnosti
(ispit savjesti, kratke duhovne misli – meditacije itd.)
koja nadahnjuje i motivira na promjenu ponašanja, odnosno
obraćenje. Duhovne bi se misli zbog kratkoće mogle
prenositi i putem društvenih mreža.
Uz duhovni poticaj na stranici će se naći praktični
savjeti kako provoditi/svjedočiti tu promjenu u
svakodnevnom životu. U tom bi smislu bilo potrebno
izraditi kratak tečaj (dostupan na stranici) koji bi
animatori mogli provoditi u svojim
zajednicama/župama/udrugama. Prezentacija i video.
Tečaj bi, u praktičnom dijelu, mogao biti razvijen u
suradnji s udrugama koje za neke od tema već provode
slične programe, a nisu kršćanskog predznaka, što bi
pridonijelo stvaranju međusobnog povjerenja. Iako
različitih motivacija i svjetonazora, djelujemo zajednički
s istim ciljem očuvanja samog temelja opstanka života.
Tečaj bi se oslanjao na encikliku Laudato si te uz
praktične savjete ukazivao na duhovnu dimenziju našeg
odnosa prema okolišu s obzirom na to da svakodnevnim
izborima/odlukama smanjujemo ili povećavamo štetu koja se
nanosi Zemlji i svim njezinim stanovnicima.
Posebna rubrika pratila bi pozive i izjave pape Franje
vezano za okoliš i prenosila ih na društvenim mrežama.
Treba razmisliti o javnom pozivu na zavjete (dosljedno
odvajanje otpada, smanjenje potrošnje vode i energije,
"automobilski post" itd. - to u kasnijoj fazi, nakon što
se utvrde temelji).
U kasnijoj fazi moguća je i izrada aplikacija/vodiča za
Laudato si u svakodnevnom životu.
Oglašavanje ključnih poruka te organiziranje raznih
skupova
Objavljivanje ključnih poruka na svim dostupnim medijima
(oglasne površine, digitalno oglašavanje, tiskani mediji,
elektronski mediji…) najvažniji je dio naših javnih
aktivnosti, osobito u početku.
Organiziranje seminara, tribina, okruglih stolova,
promocije po župama također su dio planiranih aktivnosti.
1. U čemu se čovjek ogriješio o Boga?
Nikada nismo tako loše postupali i uvrijedili svoj
zajednički dom kao u posljednja dva stoljeća - tj. od
početka industrijske revolucije naovamo. Pozvani smo,
naprotiv, postati oruđa Boga Oca kako bi naš planet bio
onakav kakvim ga je On sanjao pri stvaranju i kako bi
odgovarao Njegovu planu mira, ljepote i punine.
Nužno je upozoriti na slabu reakciju međunarodne politike.
Podložnost politike tehnologiji i financijama jasno se
pokazuje u neuspjesima svjetskih sastanaka na vrhu,
posvećenih temi okolišta, kakav je, primjerice, bio u
Parizu, na razini UN-a, 2015. Postoji previše pojedinačnih
interesa te na kraju ekonomski interes vrlo lako prevagne
nad općim dobrom i manipulira informacijama. Kad bi netko
izvana promatrao naš svijet, čudio bi se takvu vladanju,
koje se katkad čini samoubilačkim.
Ljudski život temelji se na tri tijesno povezana i
isprepletena odnosa: s Bogom, s bližnjim i sa zemljom.
Prema Bibliji, ta su tri bitna odnosa raskinuta, ne samo
izvana nego i u nama. Taj je raskid grijeh. Sklad između
Stvoritelja, čovjeka i cijeloga stvorenog svijeta raskinut
je zbog toga što smo si umislili da možemo zauzeti Božje
mjesto i odbiti priznati da smo ograničena stvorenja. To
je izobličilo naše poslanje. Prvobitan skladni odnos
između čovjeka i prirode pretvorio se u sukob.
Mi nismo Bog. Zemlja je bila ovdje prije nas i ona nam je
darovana.
Zaboravljamo da smo mi sami prah.
2. Hitnost rješavanja problema: približavamo se
prijelomnoj točki, nakon koje više nema povratka
Dovoljno je iskreno pogledati stvarnost koja nas okružuje
pa uvidjeti kako je naš zajednički dom izložen propadanju.
Nadamo se da uvijek postoji izlaz, da uvijek možemo
učiniti zaokret, da uvijek možemo učiniti nešto da se
problem riješi. No mnogi pokazatelji upućuju na to da su,
zbog velike brzine promjena i degradacije, stvari sada
došle do prijelomne točke.
Sadašnji je svjetski sustav zasigurno neodrživ s
različitih točaka gledišta, jer smo prestali razmišljati o
posljedicama čovjekova djelovanja. Ako promatramo pojedine
dijelove našega planeta, odmah opažamo da je čovjek
iznevjerio Božje očekivanje.
Stvari, generalno, idu u pogrešnom smjeru. Ako se
postojeći trend nastavi, ovo bi stoljeće moglo biti
svjedok iznimnih klimatskih promjena i neviđenog uništenja
ekosustavâ, s vrlo teškim posljedicama za sve. Zbog
porasta razine mora, primjerice, moglo bi doći do krajnje
opasnih situacija budući da četvrtina svjetskog pučanstva
živi na morskoj obali ili u njezinoj neposrednoj blizini.
Klimatske su promjene globalni problem s ozbiljnim
ekološkim implikacijama. One su jedan od glavnih izazova
za čovječanstvo. Njihove najteže posljedice u sljedećim će
desetljećima vjerojatno najviše osjetiti zemlje u razvoju.
Osim toga, mnogi siromašni žive u mjestima koja su posebno
pogođena pojavama vezanima za globalno zatopljenje. Oni
nemaju drugih ekonomskih mogućnosti ili dobara, koji bi im
omogućili da se prilagode klimatskim promjenama i suoče se
s prirodnim katastrofama, i njihov pristup socijalnim
uslugama i službama zaštite vrlo je ograničen...
Došlo je do tragičog porasta broja migranata koji
pokušavaju pobjeći od sve veće bijede uzrokovane
uništavanjem okoliša. Nažalost, vlada opća ravnodušnost
prema svim tim tragedijama, koje se kontinuirano događaju
u raznim dijelovima svijeta...
3. Treba usporiti ritam materijalnog razvoja čovječanstva,
kako u proizvodnji, tako i u potrošnji
Jedan od glavnih uzroka globalnog zatopljenja jest
pretjerano, strelovito ubrzanje materijalnog razvoja
čovječanstva. Stalno ubrzavanje promjena čovječanstva i
planeta ide danas ruku pod ruku s intenziviranjem ritmova
života i rada, što na španjolskom neki nazivaju rapidación
(strelovito ubrzanje). Iako su promjene same po sebi
sastavni dio dinamike složenih sustava, brzina koju im
čovjek nameće svojim djelovanjem u suprotnosti je s
prirodnim sporim ritmom biološkog razvoja. K tome, ciljevi
te brze i stalne promjene nisu nužno usmjereni prema općem
dobru.
Suočeni smo, također, s mitologiziranjem kategorije rasta,
posebice u ekonomiji. Ideja beskonačnog i neograničenog
rasta silno privlači ekonomiste, financijere i stručnjake
u tehnologiji. Rast koji oni zagovaraju temelji se na laži
da postoje beskonačne zalihe Zemljinih dobara, što dovodi
do toga da se planet ispcrpljuje preko svake mjere. Riječ
je o lažnoj pretpostavci da postoji bezgranična količina
energije i izvora koji se mogu rabiti.
Treba stoga razmišljati o obuzdavanju rasta, pa čak i o
tome da odemo korak unatrag prije nego što bude prekasno.
Kucnuo je čas da se u nekim dijelovima svijeta prihvati
određeno smanjenje rasta kako bi se osigurala sredstva da
druga mjesta dožive zdrav rast. Tehnološki naprednija
društva trebaju biti spremna poticati umjereniji stil
života, smanjujući vlastite potrebe za energijom i
unaprjeđujući njezinu učinkovitost.
Osobito je važno prihvatiti drevnu lekciju koju nalazimo u
različitim religijskim tradicijama, kao i u Bibliji:
"manje je više". Kršćanska duhovnost predlaže rast u
umjerenosti i sposobnost da čovjek bude zadovoljan i s
malim. To je povratak onoj jednostavnosti koja nam
omogućuje da se zadržimo i uživamo u malim stvarima. To
podrazumijeva izbjegavanje dinamike dominacije i pukoga
gomilanja užitaka.
4. Što je to integralna (cjelovita) ekologija?
Integralna ekologija, prije svega, iziskuje otvorenost
prema kategorijama koje nadilaze jezik egzaktnih znanosti
ili biologije i dovode nas do same čovjekove biti.
Često ne postoji jasna svijest o problemima koji posebno
pogađaju isključene. No, oni čine najveći dio svjetskog
čovječanstva: riječ je o milijardama ljudi... Moramo danas
shvatiti da je pravi ekološki pristup uvijek društveni
pristup, koji u rasprave o okolišu mora uključiti pitanje
pravednosti kako bi se čuo i vapaj Zemlje i vapaj
siromašnih.
Moramo se ugledati na utemeljitelja franjevačkoga reda sv.
Franju Asiškoga (1181. - 1226.), koji je u svoju hvalu
uključivao sva stvorenja. Njegova reakcija na svijet koji
ga okružuje bila je nešto mnogo više od intelektualnog
razumijevanja ili ekonomske računice, jer je za njega
svako stvorenje bilo sestra, s kojom je bio u prisnom
odnosu.
Ako pristupamo prirodi i okolišu bez te otvorenosti prema
divljenju i čuđenju, ako više ne govorimo jezik bratstva i
ljepote u odnosu sa svijetom, naša će stajališta biti
stajališta gospodara, potrošača i pukog izrabljivača
prirodnih dobara, koji nije sposoban prihvatiti granice
svojih neposrednih interesa. Ali vrijedi i obrnuto: ako
osjećamo duboku povezanost sa svime što postoji,
umjerenost i briga javit će se same od sebe.
Siromaštvo i skromnost svetoga Franje nisu bili samo
površna askeza, nego i nešto mnogo dublje: odricanje od
toga da se stvarnost učini pukim predmetom korištenja i
vladanja.
Cjelovita ekologija zahtijeva da odvojimo vrijeme kako
bismo vratili vedar sklad sa stvorenim svijetom,
razmišljali o našem načinu života i našim idealima,
uronili u kontemplaciju Stvoritelja koji živi među nama i
u onome što nas okružuje.
Cjelovita ekologija sastoji se i od jednostavnih
svakidašnjih gesta, kojima prekidamo logiku nasilja,
iskorištavanja i sebičnosti. U protivnom, svijet
pretjerane potrošnje postaje, neizbježno, svijet
zlostavljanja života u svim njegovim oblicima.
5. "Noin poučak" - dovoljan je samo jedan čovjek!
Premda je, u ona davna vremena, "čovjekova pokvarenost na
zemlji velika" (Post 6, 5), Bog "se pokaja i u svom srcu
ražalosti što je načinio čovjeka na zemlji" (Post 6, 6).
Bog je ipak preko Noe, koji je u onome palom svijetu ostao
nevin i pravedan, odlučio otvoriti put spasenja. Time je
čovječanstvu dao priliku za nov početak. Dovoljan je samo
jedan čovjek da se nada vrati! Hoće li tako biti i u 21.
stoljeću, kada je riječ o globalnom zatopljenju? Ili Bog,
ovaj put, neće intervenirati?
Hoće - ako se dogodi ekološko obraćenje. Ali do takvoga
čega dug je put. Mogao bi, čini se, biti i predug, velikim
dijelom neprohodan...
Poruka da je za "ekološko obraćenje" dovoljan "samo jedan
čovjek" podrazumijeva i to da svaki čovjek, svaki
pojedinac, treba polaziti od sebe i gledati koliko
pridonosi eventualnoj promjeni na bolje ili pak negativno
utječe na već postojeću klimatsku i ekološku krizu i
opasnost od uništenja planeta. To uključuje svakodnevno
sortiranje otpada (plastike, stakla, papira itd.), odlazak
u samoposlugu s platnenom vrećicom, a ne kupnju plastične
vrećice u dućanu, izbjegavanje vožnje osobnim automobilom
u gradu i što češću upotrebu javnog prijevoza itd.
Treba uvijek imati u vidu i poštovati biblijsku tradiciju
koja jasno pokazuje da obnova, kakva se dogodila u Noino
vrijeme, uključuje ponovno otkrivanje i poštovanje ritmova
upisanih u prirodu Stvoriteljevom rukom, a ne razaranje i
poništavanje tih ritmova, uz isticanje onih koji su
protivni Stvoriteljevoj volji.
Glavni je problem, međutim, u tome što, na svjetskoj
razini, još uvijek nemamo kulturu potrebnu za suočavanje s
klimatskim promjenama i njihovim posljedicama, kao ni
(državne, političke itd.) vođe koje će pokazati nov put i
odgovoriti na potrebe sadašnjih naraštaja. Kao da nam
stalna rastresenost oduzima snagu da bismo postali svjesni
koliko je svijet u kojem živimo ograničen i konačan...
Taj bijeg od stvarnosti ne služi ničemu drugom nego
očuvanju naših sadašnjih načina života i modela
proizvodnje i potrošnje.
6. Potreba za ekološkim obraćenjem
Dozivajući u pamet lik sv. Franje Asiškoga, uviđamo kako
je zdrav odnos sa stvorenim svijetom jedan vid cjelovitoga
osobnog obraćenja. Ono podrazumijeva priznavanje vlastitih
zabluda, grijeha, propustâ i nehajâ, te iskreno pokajanje
i želju za unutarnjom promjenom.
Nije dovoljno da se promijeni pojedinac kako bi se
riješila krajnje složena situacija s kojom se današnji
svijet suočava. Osamljeni pojedinci mogu izgubiti
sposobnost i slobodu u nastojanju da pobijede funkcionalno
razmišljanje, te na kraju postanu plijenom konzumerizma
lišena etike i bez socijalne i ekološke svijesti.
Socijalni problemi moraju se rješavati mrežama društvene
zajednice, a ne pukim zbrojem pojedinačnih dobrih djela...
Bit će nužni udruživanje snagâ, vještinâ i složna
postignuća. Ekološko obraćenje, koje je potrebno da bi
došlo do trajne promjene, ujedno je obraćenje zajednice.
Ekološko obraćenje uključuje niz stajališta koja zajedno
jačaju duh velikodušne skrbi, ispunjene nježnošću. Ono
ponajprije podrazumijeva zahvalnost i besplatnost, tj.
priznanje da je svijet dar Očeve ljubavi i da smo pozvani
u skrovitosti oponašati Njegovu velikodušnost u
požrtvovnosti i dobrim djelima.
To također uključuje brižnu svijest o tome da nismo
odvojeni od ostalih stvorenja, nego da s ostalim živim
bićima na svijetu – i biljkama i životinjama - tvorimo
divno sveopće zajedništvo. Vjernik ne promatra svijet
izvana, nego iznutra, svjestan veza kojima nas je Otac
povezao sa svim stvorenjima.
Rješenja treba tražiti ne samo u tehnologiji nego i u
promjeni čovjeka, jer ćemo se u protivnom baviti samo
simptomima. Treba s potrošnje prijeći na žrtvu, s pohlepe
na velikodušnost, s rasipanja na sposobnost dijeljenja...
To je način ljubljenja, postupnog prijelaza s onoga što mi
želimo na ono što treba Božji svijet.
Ljubav, prepuna malih gesti uzajamne brige, odnosi se
također na civilni i politički život, i očituje se u svim
djelovanjima kojima se nastoji graditi bolji svijet.
Ljubav prema društvu i zauzimanje za opće dobro vrsni su
oblici ljubavi, koji se ne tiču samo odnosa među
pojedincima nego i društvenih, ekonomskih i političkih
odnosa (mikrorazina). Socijalna ljubav ključ je istinskog
razvoja. Uz važnost malih svakidašnjih gesta, socijalna
ljubav potiče nas da osmislimo velike strategije kojima će
se učinkovito zaustaviti propadanje okoliša te potaknuti
kultura skrbi, kojom će biti prožeto cijelo društvo.
Osnivajući ovu udrugu, u središte njezina djelovanja
stavljamo EKOLOŠKO OBRAĆENJE, koje ponajprije
podrazumijeva spoznaju da je Zemlja i sve stvoreno dar
Očeve ljubavi, pri čemu je čovjek vrhunac Božjeg
stvaranja, kojemu je sve stvoreno dano da u ljubavi time
upravlja, a ne da to zlorabi. Mi želimo svojim radom
potaknuti Čovjeka da u punoj slobodi, iz zahvalnosti i
ljubavi prema svome Stvoritelju, promjeni svoje ponašanje.
Smatramo da samo ovako obraćen čovjek u zajedništvu sa
znanošću može spriječiti nadolazeće katastrofalne
klimatske promjene, te ćemo se tome posvetiti i s time
ciljem raditi u Republici Hrvatskoj i izvan nje.