Programska osnova i plan rada udruge za očuvanje planeta: "I stvori Bog zemlju"
Duboko svjesni zaključaka brojnih znanstvenih istraživanja o dramatičnim klimatskim promjenama, koje je prouzročio čovjek svojim lošim i nepromišljenim postupcima, očito je kako se ništa ne mijenja na dobro, nego da idemo u susret klimatskim promjenama koje mogu dovesti do nemogućnosti života na Zemlji. Potaknuti enciklikom pape Franje Laudato si, suglasni smo da rješenja nisu samo u tehnologiji, nego prije svega u promjeni čovjeka koji je prvotni skladan odnos s prirodom pretvorio u sukob.
Kako preostalo vrijeme za spas života na Zemlji dramatično curi, potrebno je povezati znanost i religiju te vjeru i razum. Papa Franjo u svojoj enciklici Laudato si kaže: "Ako se doista želi stvoriti ekologija koja će nam omogućiti popraviti sve što smo učinili, tada se nijedna grana znanosti i nijedna vrsta mudrosti ne smije izostaviti, pa ni ona religijska sa svojim vlastitim jezikom. Usto, Katolička Crkva otvorena je za dijalog s filozofskom mišlju, i to joj omogućuje iznjedriti razne sinteze vjere i razuma."
Zbog svega navedenog odlučili smo osnovati udrugu za spas planeta i nazvati je "I stvori Bog zemlju", potaknuti prvom rečenicom u Bibliji iz Knjige Postanka.
Glavni programski cilj Udruge jest popularizacija enciklike Pape Franje Laudato si, čime bi se vjernike i sve druge građane nastojalo potaknuti na promišljanje o osobnoj odgovornosti za zajednički dom te ih informirati o potrebnim promjenama osobnoga životnog stila u smjeru veće održivosti, a prema "ekološkom obraćenju" na koje nas poziva papa Franjo.
Udruga će biti ekumenski usmjerena, a svoje sjedište imat će u Zagrebu.
Klimatske su promjene za cijelo čovječanstvo jedan od glavnih izazova današnjice. Najvažniji, najkritičniji i dugoročno najopasniji oblik klimatskih promjena jest globalno zatopljenje (globalno zagrijavanje, global warming).
Znanstvenici su suglasni da najveći dio globalnog zatopljenja nastaje zbog velike koncentracije stakleničkih plinova (ugljičnog dioksida, metana, dušikova oksida i dr.), koji se u atmosferu ispuštaju kao posljedica različitih djelovanja čovjeka. Tu je, ponajprije riječ o intenzivnoj upotrebi fosilnih goriva te krčenju šuma radi povećanja poljoprivrednih površina, što uključuje i površine za ispašu stoke. Ideja koja pokreće gospodarstvo današnjice jest stalni gospodarski rast. Na mitologizaciji gospodarskog rasta pred našim se očima vodi globalni sukob, pravi rat u kojem se ne biraju sredstva. Takav se pristup temelji na zabludi da postoje beskonačne zalihe zemljinih dobara, što dovodi do toga da se planet na kojem živimo devastira preko svake mjere i mogućnosti oporavka. Ritam potrošnje, rasipanja i promjena okoliša nadmašio je mogućnost planeta, tako da nas naš suvremeni način života, neodrživ kakav jest, može samo strmoglaviti u katastrofu.
Vrlo zabrinjavajuće, čak zapanjujuće, zvuči podatak da su rezerve našeg planeta za 2019. godinu potrošene već 29. srpnja, punih 5 mjeseci prije kraja godine. To znači da gotovo u cijeloj ovoj drugoj polovini ove godine živimo „na kredit“, što se prirodnih zaliha našeg planeta tiče. Taj je podatak nedavno objavila neprofitna udruga Global Footprint Network, koja se tim mjerenjima i izračunima bavi još od 1970-ih. Lani se prekoračenje svjetskih rezervi dogodilo 1. kolovoza, a ove je godine taj kritičan dan pomaknut još nekoliko dana prije. I taj trend traje i ubrzava se neprestance iz godine u godinu. Budemo li nastavili s takvom bezumnom potrošnjom i „cijeđenjem“ prirodnih zaliha Zemlje, već oko 2050. čovječanstvo će potrošiti čak dvostruko više nego što planet proizvede. To pak znači da će život na našem planetu postati potpuno neodrživ, jednostavno će se urušiti. I Zemlja će, simbolički rečeno, „izdahnuti“.
Predsjednik Udruge GFN Alfonso Cauteruccio to je „samouništenje“ planeta prokomentirao riječima: „Generacija smo cvrčaka, a ne mrava. Pretjerujemo u potrošnji i nemamo onu umjerenost koju nas Zemlja moli. S prirodom se ne smije šaliti, jer kada se jednom dogode velike štete, nema više kajanja.
Nažalost, mediteransko područje, u koje spada i Hrvatska, među onima je s najizraženijom prekomjernom potrošnjom - osobito kada je riječ o zalihama ribe, od kojih je čak 87 posto podložno prekomjernom iskorištavanju.
Najveći zagađivači na planetu
Na popisu najvećih zagađivača na svijetu na prvom je mjestu u ovome trenutku (vidi skicu br. 1; priloženi grafikon odnosi se na 2015.), Kina, s udjelom od 28 posto u ukupnom zagađenju. Na drugom su mjestu Sjedinjene Američke Države, s udjelom od 15 posto. Trećeplasirana je nova industrijska sila Indija (6 posto), četvrta Rusija (5 posto), peti Japan (5 posto), šesta Njemačka (2 posto) itd.
To je trenutačno važeći popis, koji se odnosi na sadašnji trenutak. Međutim, na kumulativnom, „svevremenskom“ popisu, na kojem su zbrojena zagađenja od početka industrijskog doba (tj., od približno 1850.) do danas (na priloženom grafikonu do 2011. - vidi skicu br. 2), poredak je ovakav: prvi je SAD (27 %), druga Kina (10 %), treća Europska unija, na čelu s Njemačkom i Velikom Britanijom (25 %); četvrta Kina (11 %), peta Rusija (8 %), šesti Japan (4 %), sedma Indija (3 %) itd.
Napomena: Važno je ovdje uzeti u obzir i emisiju ugljičnog dioksida po stanovniku pa istaknuti da prosječan Kinez emitira tek nešto više od trećine emisija koje, u sklopu svojega izrazito potrošačkog načina života, emitira prosječan Amerikanac.)
Papa Franjo u svojoj je enciklici Laudato si jasan i kategoričan: „Zatopljenje je uzrokovano golemom potrošnjom nekih bogatih zemalja.“ O kojim je to „bogatim zemljama“ konkretno riječ, zorno pokazuju priloženi grafikoni.
U nastavku teksta donosimo pregled glavnih obilježja i uzroka fenomena zvanog „globalno zatopljenje“.
1. Globalni porast temperature (sindrom „hockey stick – hokejska palica“ )
Uslijed globalnog zatopljenja, prosječna globalna temperatura na našem planetu porasla je u posljednih stotinjak godina za 0,8 Celzijevih stupnjeva. Ako gledamo na početak industrijske revolucije, tj. na ulazak čovječanstva u industrijsko doba, u posljednoj trećini 18. stoljeća, ona je porasla za 0,9 Celzijevih stupnjeva - dakle za gotovo cijeli jedan stupanj!
Kako se unutar sveukupne ljudske povijesti, taj osjetni globalni porast temperature dogodio razmjerno naglo, praktički u jednome stoljeću, tj. u intervalu između 1900. i 2000., krivulju koja ga prikazuje znanstvenici često uspoređuju s hokejskom palicom (vidi skicu br. 3). Na prvi pogled, taj se porast temperature ne čini znatnim. Što je to jedan Celzijev stupanj? Gotovo pa ništa! Međutim, početni dojam zavarava. Pokušajmo zamisliti što bi se dogodilo s ljudskim organizmom ako bi mu temperatura porasla za, otprilike, 1 Celzijev stupanj , tj. ako bi se s prosječnih 36,5 stupnjeva digla na 37,5 stupnjeva - i na toj razini ostala te se kontinuirano povećavala. Bio bi to jasan znak da je ljudski organizam bolestan. Eto, tako se, zbog globalnog zatopljenja i njime uzrokovanog porasta globalne temperature, razbolio i naš planet. A ta bolest i dalje eskalira i nema ni najmanje naznake njezinu izlječenju.
U proteklome tisućljeću i male su se temperaturne oscilacije, od svega 0,2 ili 0,3 Celzijeva stupnja, pokazale kao važne i sudbonosne. U 10./11. stoljeću, kad je bilo za 0,2 stupnja toplije od višestoljetnoga prosjeka, Vikinzi su otkrivali Ameriku sjevernom rutom, tj. preko Islanda i Grenlanda, jer im je zbog topla vremena u sjevernim područjima sjeverne hemisfere to bilo moguće i praktično. Međutim, u tzv. malom ledenom dobu, u 15. stoljeću, koje je uzrokovao pad prosječne globalne temperature za 0,3 Celzijeva stupnja, Kristofor Kolumbo, za razliku od Vikinga, morao je otkrivati Ameriku južnom rutom, jer je u sjevernom dijelu planeta bilo prehladno.
To pokazuje koliko je klimatski sustav Zemlje osjetljiv i na vrlo male razlike. Iz ta dva primjera, iz srednjega vijeka, vidimo koliko je aktualni porast globalne temperature, od gotovo cijeli jedan Celzijev stupanj, zapravo velik, ozbiljan i krajnje opasan za sudbinu našeg planeta!
Današnji globalni porast temperature, koji je na djelu u posljednih stotinjak godina, jedinstven je i po tome što temperatura simultano raste u svim dijelovima planeta, a ne parcijalno, obuhvaćajući postupno jedno područje za drugim, kao što je to bilo prije (npr. u srednjem vijeku).
2. Porast koncentracije ugljičnog dioksida u atmosferi
Bit fenomena globalnog zatopljenja sastoji se u osjetnom porastu koncentracije ugljičnog dioksida, kao i nekih drugih stakleničkih plinova u našoj atmosferi. Prije industrijske revolucije koncentracija ugljičnog dioksida iznosila je 280 ppm (broj molekula stakleničkog plina u odnosu na broj molekula zraka), a danas je ona narasla na čak 400 ppm, s time da raste i dalje. Riječ je, dakle, o porastu za cijelih 40 posto! Porast je osobito izražen u zadnjih pola stoljeća, što nam zorno pokazuje priloženi grafikon (vidi skicu br. 4), s podacima izmjerenima (od 1958. naovamo) na opservatoriju Mauna Loa na jednome od Havajskih otoka, na nadmorskoj visini od 3397 metara (vlasnik toga opservatorija jest National Oceanic and Atmosphere Administration, tj. NOAA).
Štoviše, najnovija znanstvena otkrića, utemeljena na istraživanju zraka „zarobljenog“ u ledenim jezgrama na ledenim pokrovima na Grenlandu, govore da u posljednih 800.000 godina koncentracija ugljičnog dioksida nije bila ni blizu 400 ppm, nego je varirala oko 280 ppm - tako da je ovaj današnji fenomen skoka na 400 ppm jedinstven slučaj u recentnoj povijesti našega planeta! I očito je kako je prouzrokovan „faktorom čovjek“.
Da stvar bude nepovoljnija, ta će se neravnoteža u vrlo bliskoj budućnosti još povećavati i zato što se u Kanadi počeo topiti permafrost, duboko zaleđeno zemljište kojega, osim u Kanadi, ima još i u Rusiji i na Aljasci. Njegovim će se odmrzavanjem u atmosferu ispuštati goleme količine metana, jednoga od najreaktivnijih stakleničkih plinova (koji ispuštaju i goveda), uslijed čega će se globalno zatopljenje dodatno intenzivirati i ubrzati te, po upozorenjima znanstvenika, „gurnuti naš planet preko točke bez povratka“.
3. Podizanje razine mora
U proteklih stotinjak godina razina mora povećala se, uslijed globalnoga zatopljenja, za 17 centimetara (vidi skicu br. 5). Međutim, pravi, uistinu dramatičan porast razine mora tek slijedi. U igri su dva moguća scenarija (prema izvještaju Međuvladinog panela o klimatskim promjenama (Intergovernmental Panel on Climate Change, IPCC ) iz 2013.):
Po tzv. optimističnom scenariju, koji podrazumijeva porast prosječne globalne temperature do kraja 21. stoljeća u rasponu od 0,3 do 1,7 Celzijevih stupnjeva, razina mora povećat će se za 26 do 55 centimetara. A dođe li do pesimističnog, tj. najcrnjeg scenarija, po kojem će prosječna globalna temperatura porasti za 2,6 do 4,8 Celzijevih stupnjeva, razina mora dići će se za 45 do 82 centimetra. To možemo smatrati početkom pravog potopa na Zemlji. Goleme količine kopna jednostavno će nestati, progutat će ih more.
Postoje dva glavna uzročnika podizanja razine mora. Prvi je uzročnik otapanje leda na kopnu, ponajprije na Grenlandu i Antarktici te na na višim nadmorskim visinama (tj. na planinama), gdje led iz godine u godinu nepovratno nestaje. Drugi je uzročnik zagrijavanje te, posljedično, širenje (ekspanzija) mora.
4. Najtoplije godine u ljudskoj povijesti
Otkako se mjere prosječne globalne temperature - a to se čini posljednih 150 godina - prave se i liste najtoplijih godina u ljudskoj povijesti. Trenutačan popis izgleda ovako (ide se od najtoplije prema manje toplim godinama): 2016., 2015., 2017., 2018., 2014., 2010., 2005., 2013., 2009... (vidi skicu br. 6)
Dakle, na samom su vrhu posljedne godine: gotovo da možemo reći kako je svaka godina toplija od one prethodne. Ali nisu samo veće temperature u pitanju: uz zagrijavanje zraka neizbježno ide i osjetan porast koncentracije vodene pare u zraku, što, osobito ljeti, život čini teškim, iscrpljujućim i gotovo nesnosnim. S bitno povećanom količinom vodene pare u zraku, tijekom ljeta, temperaturu od kojih 25 Celzijevih stupnjeva subjektivno doživljavamo kao da je oko 35 stupnjeva. Dakle, 10 stupnjeva više (postoji razmjerno jednostavna fizikalna formula po kojoj je to moguće izračunati).
Čini se da će se naš život u perspektivi sastojati od toga da sjedimo (i obavljamo poslove) uz uključen klima-uređaj, okruženi bocama pitke vode, i da, praktički, nikamo više ne izlazimo. Izleti u prirodu jednostavno će odumrijeti, a u takvim će gabaritima znatne štete, sasvim sigurno, pretrpjeti i hrvatski turizam (zapravo već trpi, počevši od ove, klimatski dosad najekstremnije, 2019. godine) - i to tako dugo dok bude nudio samo sunce i more. Sunce i more, zbog globalnog zatopljenja, postaju sve manje privlačni za (potencijalne) turiste; ljudi će od njih sve više bježati, jer će postajati opasni za život, umjesto da im hrle.
Ilustrativan je primjer jednoga od najpopularnijih restorana u Zagrebu. Desetljećima je najatraktivniji dio restorana bila ljetna terasa - gosti su se ljeti, praktički otimali za nju, nije bilo slobodnog mjesta. Od 2019. više ondje (gotovo) nitko ne sjedi. Svi sjede u zatvorenim prostorijama, gdje, bez prestanka, rade klima-uređaji. (Terasa je "proradila" tek u rujnu o.g., kad je vani napokon postalo ugodno za sjediti - ne previše vruće i znatno manje sparno, za razliku od razdoblja lipanj - kolovoz.)
S druge strane, ti klima-uređaji (daleko ih je najviše u SAD-u, gdje ih ima gotovo svaka obitelj) ispuštaju u zrak toplinu i stakleničke plinove, čime se „začarani krug“ zatvara i izlaz čini gotovo nnerješivim.
Skupina znanstvenika, pod vodstvom prof. Toma Crowthera iz Züricha, nedavno je prognozirala da bi, u slučaju da globalna temperatura na Zemlji do 2050. poraste za 2 stupnja, ljetna temperatura u Zagrebu mogla biti čak 7,3 stupnjeva viša nego sada. Već je ove godine u Zagrebu (kao i drugim velikim gradovima u Hrvatskoj) bilo razmjerno mnogo ekstremno toplih dana i, osobito, toplih noći, kada se bez klima-uređaja nije moglo spavati.
U većem dijelu druge polovine 20. stoljeća klima je u unutrašnjosti Hrvatske bila kontinentalna, 1990-ih postala je oceanska, a danas je, po mnogim obilježjima, suptropska.
Treba razlikovati dva glavna uzročnika globalnog zatopljenja. Prvi je velik porast koncentracije stakleničkih plinova (ugljičnog dioksida, metana, dušikovog oksida i drugih), koji se ispuštaju ponajprije zahvaljujući ljudskom djelovanju, i to – pretežito – na modelu razvoja utemeljenom na intenzivnoj upotrebi fosilnih goriva, koji je, od početka industrijske revolucije, u središtu svjetskoga energetskog sustava.
Drugi je odlučujući čimbenik krčenje šuma (deforestacija) u poljoprivredne svrhe, koje je najveće razmjere doseglo u Amazoniji, u Južnoj Americi.
Kod pojačane emisije stakleničkih plinova najviše zabrinjava činjenica da se taj proces neće moći nimalo lako zaustaviti (ili to, čak, uopće neće biti moguće) zbog tromosti klimatskog sustava. To možemo usporediti s kočenjem automobila i broda. Za razliku od automobila, brod neće stati već za par metara, nakon što zakočimo. Tako je i s klimatskim sustavom. Drugo, ugljični dioksid veoma dugo ostaje u atmosferi, i do stotinjak godina. On se ne može trenutno ukloniti, nekim dobro smišljenim i brzo izvedenim tehnološkim zahvatom.
Početkom kolovoza ove godine Svjetska meteorološka organizacija i Program za klimatske promjene Copernicus izišli su sa službenim priopćenjem da je lipanj 2019. bio najtopliji mjesec u povijesti čovječanstva - otkad se vrše egzaktna metereološko-klimatološka mjerenja! Generalni tajnik UN-a Antonio Guterres tom je prigodom izjavio da će, ako se odmah ne poduzmu mjere za ublažavanje klimatskih promjena, takvi ekstremni fenomeni biti „samo vrh ledenog brijega, a i taj se ledeni brijeg također brzo topi“.
5. Otapanje leda na našem planetu
Treba razlikovati dva oblika otapanja leda na planetu. Jedan je otapanje leda na Grenlandu, Antarktici i na višim nadmorskim visinama (tj. na planinama). To otapanje utječe na porast razine mora. U ljeto 2019. na Grenlandu su se dogodile dvije velike epizode otapanja leda: jedna u lipnju, a druga, još veća, početkom kolovoza, s time da je tim otapanjem bilo zahvaćeno čak 60 posto ukupnog ledenog pokrova na otoku. U oba su navrata temperature na Grenlandu bile oko 10 Celzijevih stupnjeva iznad dugogodišnjeg prosjeka za to doba godine. Početkom kolovoza 2019. na nekim je mjernim postajama na Grenlandu izmjerena temperatura od čak 15 stupnjeva što, otprilike, odgovara normalnim noćnim temperaturama u Hrvatskoj.
Inače, tijekom prethodne velike klimatske krize na Grenlandu, 2012., otopilo se oko 250 milijardi tona leda, što odgovara porastu globalne razine mora od oko 0,8 milimetara.
Drugi je oblik otapanje leda onaj na Sjevernom polu, tj. na Arktiku. To otapanje ne utječe na porast razine mora, ali zato utječe na atmosfersku cirkulaciju, od čega nije pošteđena ni Hrvatska - ma koliko geografski bila udaljena od Arktika.
Površina pokrivena ledom na Arktiku smanjuje se iz godine u godinu. U rujnu 1979. (rujan je inače mjesec kad na Arktiku ima najmanje leda, za razliku od veljače, kad ga ima najviše) iznosila je 7,7 milijuna kvadratnih kilometara, a u rujnu 2018. samo 4,5 milijuna kvadratnih kilometara (vidi skicu br. 7). Riječ je, dakle, o smanjenju od, otprilike, 40 posto! Prema prognozama znanstvenika, sav led na Arktiku mogao bi se otopiti već do 2050., tj. do sredine ovoga stoljeća. Veliko je pitanje hoće li to naš planet moći preživjeti bez velikih, katastrofalnih posljedica.
Osim globalnog zatopljenja, naš je planet u klimatskom smislu ugrožen i na brojne druge načine.
Papa Franjo u svojoj enciklici Laudato si ističe da se „Zemlja, naš dom, sve više, kako se čini, pretvara u golemo odlagalište otpada". Među tim je otpadom osobito mnogo plastike. Ne možemo obaviti ni najmanji shopping u najobičnijoj samoposluzi, a da ne dođemo kući s gomilom plastike - od boca s vodom ili sokovima do raznih kutija, vrećica, čaša, omotača itd. Takav nas ekstremno potrošački život guši i ubija.
Na portalima je nedavno objavljena znanstvena analiza po kojoj će oko 2050. u morima biti više tona plastike nego ribe!
Sveprisutna upotreba plastike šteti i našem zdravlju - jer se u tijelu nagomilavaju sve veće količine tzv. mikroplastike (zato što stalno pijemo vodu iz plastičnih boca, jedemo ribe u kojima se već nataložila mikroplastika itd.).
Sve je izrazitiji i problem velikih gradova. „Mnogi su gradovi goleme, nedjelotvorne strukture koje pretjerano troše vodu i čovjeka“ - upozorava papa Franjo u svojoj enciklici Laudato si. Ljudi masovno hrle u gradove i napuštaju sela i druga neurbanizirana područja - u Hrvatskoj su tako ispražnjene cijele regije, poput Slavonije, Dalmatinske zagore, Like itd. Neizbježna je posljedica toga trenda da u velikim gradovima imamo jednu vrstu klime, a čim se iz grada maknemo samo koji kilometar - drugu. Te su razlike abnormalne i čovjeku umnogome otežavaju i kompliciraju život. Jer, teško se naviknuti na te nagle, neprirodne prijelaze.
Opće posljedice
Uz kontinuirani porast prosječne globalne temperature, i to u svim dijelovima planeta, globalno se zatopljenje očituje i kroz sve veći broj klimatskih ekstrema, kao što su nagli temperaturni skokovi (katkad i 10-15 Celzijevih stupnjeva za samo nekoliko sati), jaka, bjesomučna olujna nevremena popraćena jakim munjama i grmljavinama, sve češće pojave pijavica i tornada, kako na moru, tako i u kontinentalnim područjima (pritom sve više i u Hrvatskoj), dugotrajne katastrofalne suše (primjerice u Slavoniji), obilne poplave, stravični požari, meteotsunamiji - a usto i sve više vodene pare u zraku, osobito ljeti, što život čini gotovo nesnosnim.
Sastavni je dio globalnog zatopljenja otapanje leda na Arktiku i Sjevernom polu. Ono ima tri glavne posljedice.
Prvo, to je otapanje jedan od najvidljivijih pokazatelja globalnog zatopljenja. Ono je jasan i eklatantan dokaz da globalno zatopljenje nije puka priča, nego živa, neposredna stvarnost koja se događa pred našim očima i snažno, sudbonosno utječe na naše živote i budućnost.
Drugo, ono znači sigurnu smrt za polarne medvjede, „domoroce“ Arktika, kojima je arktički led prirodno stanište. Nemojmo odmahnuti rukom i reći: što nas briga za polarne medvjede! Jer, njihova smrt vrlo lako može biti i najava naše smrti, odnosno, anticipacija našeg nestanka. Nestanka ljudske vrste.
Treće, taj proces snažno utječe na cirkulaciju zraka na sjevernoj hemisferi našega planeta, tj. na kretanje mlaznih struja koje vrlo često dovode do velikih i naoko zbunjujućih paradoksa - da u isto vrijeme na jugu Europe, primjerice kod nas u Hrvatskoj, bude vrlo hladno (pa i tijekom kasnog proljeća ili ljeta), a na sjeveru Europe, primjerice u Finskoj, vrlo toplo (pa i tijekom zime ili ranoga proljeća). Odnosno, da na sjeveru Europe bude toplije, čak znatno toplije, nego na jugu. Takvi ekstremi i paradoksi „izluđuju“ čovjeka, slabe otpornost na različite bolesti, dovode ga u stanje depresije, tjeskobe itd.
Zbog klimatskih je promjena u mnogim područjima sve češća nestašica vode (srećom, Hrvatska zasad time nije neposredno ugrožena). Papa Franjo u svojoj enciklici upozorava: „ Ako se nešto hitno ne poduzme, do aktualne nestašice vode moglo bi doći u idućih nekoliko desetljeća.“
Sastavni je dio klimatskih promjena i golem gubitak bioraznolikosti. Zastrašujuće zvuče ove rečenice u Papinoj enciklici: „Svake godine nestaje na tisuće biljnih i životinjskih vrsta. Najveći dio izumire zbog ljudskog djelovanja. Nemamo pravo to činiti.“
Zbog suša, iznimno visokih temperatura i snažnih vjetrova raste i broj velikih, katastrofalnih požara. Ove su godine najveći požari na našem planetu izbili u Sibiru i Amazoniji, a obuhvatili su toliko veliku površinu da su se jasno mogli vidjeti i iz svemira.
U Sibiru su danima gorjela beskrajna prostranstva ruske tajge, i to u najnepristupačnijim predjelima na krajnjem sjeveru Rusije, blizu Arktika. Ti su požari, u sibirskim šumama, vrlo pogubni za klimu jer su izvor crnog ugljika koji se taloži na arktičkom ledu. On svojom bojom apsorbira sunce i ubrzava njegovo otapanje - čime se „začarani krug“ požara, otapanja leda i globalnog zatopljenja iz ljeta u ljeto sve više intenzivira.
Amazoniju, opet, s pravom nazivaju "plućima svijeta" jer njezine prašume, po nekim izračunima, proizvode čak 20 posto svjetskog kisika. Nažalost, požare u Amazoniji, kako su nas ovoga ljeta izvještavali mediji, najviše prouzrokuje "faktor čovjek", budući da je u njihovoj pozadini namjerno i krajnje proračunato krčenje šuma s ciljem stvaranja što većih površina za uzgoj goveda.
Šume su jedan od najvažnijih i najdragocjenijih čimbenika regulatora klime na našem planetu. One najučinkovitije apsorbiraju ugljični dioksid, najvažniji staklenički plin, pa se njihovim nestajanjem - bilo požarima ili zbog svjesnog čovjekova djelovanja - problem globalnog zatopljenja još više povećava i dovodi do samoga ruba podnošljivosti.
Uza sve ostalo, porast uništavanja amazonskih šuma velika je opasnost i za način života najstarijih stanovnika Amazonije - pojedinih domorodačkih plemena, od kojih su neka bliska ljudskim zajednicama koje obično nazivamo etnosom ili narodom. Tako se razaranjem šumskog bogatstva Amazonije ne vrši samo zločin nad tim šumama nego i nad samim tim plemenima/narodima, koje nitko ne štiti.
Socijalne posljedice
Velik, dramatičan porast koncentracije ugljičnog dioksida u atmosferi Zemlje ima i vrlo važne socijalne implikacije. Valja uvijek imati na umu: ljudsko društvo i ljudska civilizacija „procvali“ su na koncentraciji ugljičnog dioksida od oko 280 ppm, odnosno na prosječnoj globalnoj temperaturi od 15 Celzijevih stupnjeva. Bog je to tako savršeno namjestio, i na takvoj su koncentraciji, i na toj prosječnoj temperaturi, i nastala te se organizirala ljudska naselja i gradovi, kakvi danas postoje i u kakvima živimo, a jednako tako i proizvodnja i dostupnost hrane, dostupnost vode, cjelokupan život kakav poznajemo... U modernom je dobu, međutim, došlo do osjetnog narušavanja te ravnoteže na koji se ni eko-sustavi ni ljudska društva, nažalost, neće moći prilagoditi bez ekstenzivnih negativnih posljedica.
Znanstvenici već duže skreću pozornost na činjenicu da će klimatske promjene najviše pogoditi siromašne zemlje koje su najmanje odgovorne za njih (primjerice države na globalnom jugu, kao i otočne države na Pacifiku), a najteže će im se moći prilagoditi. Neki taj paradoks nazivaju, ne bez razloga, „klimatskim apartheidom“.
To, također, aktualizira pitanje „klimatske pravde“ (termin koji je ušao u javnu uporabu na klimatskom summitu u Kopenhagenu 2009.). Bogate zemlje, koje su ujedno najveći krivci za globalno zatopljenje, trebale bi preuzeti odgovornost, i financijsku i svaku drugu, za nastali problem - ali to, nažalost, ne čine.
No, i u bogatijim društvima postoje najranjivije skupine: žene, djeca, starci, bolesnici, siromašni itd. - koje također zbog ograničena pristupa resursima i infrastrukturi najmanje pridonose emisijama ugljičnog dioksida, a iz istog razloga imaju najmanji kapacitet za prilagodbu posljedicama ekstremnih vremenskih nepogoda koje su kao posljedica globalnog zatopljenja sve učestalije i intenzivnije.
Među najvažnije socijalne posljedice globalnog zatopljenja spadaju i migracije.
Klimatske promjene dvojako utječu na migracije: izravno (npr. suše ili poplave na određenu području) ili neizravno (konflikti prouzrokovani krizom oko resursa ili demografskim pritiskom u određenoj regiji, kao što je to, primjerice, slučaj u Siriji i nekim drugim bliskoistočnim i afričkim zemljama). Razmjerno je lako (u globalnom smislu) kada su te migracije interne (unutar određene zemlje), no prave nevolje slijede kad postanu eksterne - kao što je to osobito bilo 2015. i kao što će, sasvim sigurno, biti i u narednim godinama/desetljećima!
Gdje je Hrvatska posebno najugoženija?
Posljedice globalnog zatopljenja ne zaobilaze ni Hrvatsku, kao ni, šire gledano, područje Mediterana. Dapače, Mediteran je među prvima na udaru - osobito kada je riječ o porastu razine mora. U izvještaju Procjena mogućih šteta od podizanja razine mora za RH, što ga je 2015. sastavila skupina njemačkih znanstvenika, na čelu s Jochenom Hinkelom, upozorava se da su najugroženija područja u Hrvatskoj - s obzirom na opasnost od podizanja razine mora - dolina Neretve i zaleđe Zadra, uključujući i povijesni grad Nin (u kojem se, u jesen 2017., već dogodila jedna katastrofalna poplava, čije se posljedice i danas osjećaju). U toj se studiji također napominje da se 2100. – dakle na samom kraju 21. stoljeća – očekuje da će štete u Hrvatskoj od morskih poplava iznositi između 0,9 i 8,9 milijardi dolara godišnje.
U znanstvenom članku Mediterranean UNESCO World Heritage at risk from coastal flooding and erosion due to sea-level rise, objavljenu 2018. u časopisu Nature Communications (autori: Lena Reimann i suradnici), upozorava se da su od kulturno-povijesnih spomenika na hrvatskome Jadranu najugroženiji (također zbog porasta razine mora i mogućih poplava njime prouzrokovanim): Eufrazijeva bazilika u Poreču, crkva sv. Jakova u Šibeniku, stari grad Trogir, Dioklecijanova palača u Splitu i stari grad Dubrovnik.
Na sjevernom Jadranu (najviše u Rijeci i riječkoj okolici) posljednjih su godina već učestale poplave uzrokovane povišenom srednjom razinom mora, u uvjetima izrazito niskog tlaka zraka i pojačanog južnog vjetra. Tri najveće takve poplave dogodile su se početkom prosinca 2008. (Rijeka), početkom studenoga 2012. (Rijeka i Rab) i potkraj listopada 2018. (Volosko kraj Opatije).
U najvećim hrvatskim gradovima, ponajprije u Zagrebu, tijekom ljeta bit će sve veći broj toplih (vrućih) dana i toplih noći, u kojima će se teško moći spavati. Ujedno, povećavat će se razlike između gradskih mikroklima i mikroklima u izvangradskim područjima, pa i u onima koja nisu mnogo udaljena od gradova.
Gledano u perspektivi, u Hrvatskoj će se, iz godine u godinu, sve više povećavati ekstremni vremenski uvjeti: u nekim dijelovima zemlje (npr. u Slavoniji) bit će velikih suša, a u drugima (npr. na Jadranu, ali i u unutrašnjosti) velikih poplava; povećavat će se, iz ljeta u ljeto, vlažnost zraka, a s njom i osjećaj sparine; količina snježnih padalina tijekom zime bit će sve manja, ili snijega, u velikim gradovima, uopće više neće biti...
Svjesni smo činjenice da postojeće gospodarske, financijske i političke elite ne žele donijeti odluke koje mogu spriječiti katastrofalne klimatske promjene. A kada se neke odluke i donesu, kao npr. na Pariškoj konferenciji UN-a o klimatskim promjenama potkraj 2015., one se ne provode, odnosno traži se način kako bi se izbjegle. Bezobzirnim iskorištavanjem prirodnih bogatstava čovjek se ne ponaša kao odgovorni upravitelj, te je time počinio grijeh.
U suglasju s enciklikom pape Franje Laudato si, naše će djelovanje, kroz našu udrugu I stvori Bog zemlju, biti usmjereno na promjenu čovjeka, koji je iznevjerio Božji plan da bude odgovorni upravitelj planeta. Rješenje je u cjelovitoj ekologiji i ekološkom obraćenju. Po uzoru na sv. Franju Asiškoga, trebamo promjenu čovjeka koji će osjetiti duboku povezanost, ljubav i bratstvo sa svime što postoji. To će biti novi čovjek, umjesto današnjeg čovjeka koji se ponaša kao gospodar, potrošač i bezobzirni izrabljivač prirodnih dobara.
Alati za promociju projekta
Mrežna stranica
Najbrži put jest pokretanje mrežne stranice na kojoj ćemo objavljivati priloge vezane za teme iz Laudato si, i to informativnog i formativnog sadržaja. Uz znanstvene priloge posebna pozornost bila bi posvećena duhovnosti (ispit savjesti, kratke duhovne misli – meditacije itd.) koja nadahnjuje i motivira na promjenu ponašanja, odnosno obraćenje. Duhovne bi se misli zbog kratkoće mogle prenositi i putem društvenih mreža.
Uz duhovni poticaj na stranici će se naći praktični savjeti kako provoditi/svjedočiti tu promjenu u svakodnevnom životu. U tom bi smislu bilo potrebno izraditi kratak tečaj (dostupan na stranici) koji bi animatori mogli provoditi u svojim zajednicama/župama/udrugama. Prezentacija i video.
Tečaj bi, u praktičnom dijelu, mogao biti razvijen u suradnji s udrugama koje za neke od tema već provode slične programe, a nisu kršćanskog predznaka, što bi pridonijelo stvaranju međusobnog povjerenja. Iako različitih motivacija i svjetonazora, djelujemo zajednički s istim ciljem očuvanja samog temelja opstanka života.
Tečaj bi se oslanjao na encikliku Laudato si te uz praktične savjete ukazivao na duhovnu dimenziju našeg odnosa prema okolišu s obzirom na to da svakodnevnim izborima/odlukama smanjujemo ili povećavamo štetu koja se nanosi Zemlji i svim njezinim stanovnicima.
Posebna rubrika pratila bi pozive i izjave pape Franje vezano za okoliš i prenosila ih na društvenim mrežama.
Treba razmisliti o javnom pozivu na zavjete (dosljedno odvajanje otpada, smanjenje potrošnje vode i energije, "automobilski post" itd. - to u kasnijoj fazi, nakon što se utvrde temelji).
U kasnijoj fazi moguća je i izrada aplikacija/vodiča za Laudato si u svakodnevnom životu.
Oglašavanje ključnih poruka te organiziranje raznih skupova
Objavljivanje ključnih poruka na svim dostupnim medijima (oglasne površine, digitalno oglašavanje, tiskani mediji, elektronski mediji…) najvažniji je dio naših javnih aktivnosti, osobito u početku.
Organiziranje seminara, tribina, okruglih stolova, promocije po župama također su dio planiranih aktivnosti.
1. U čemu se čovjek ogriješio o Boga?
Nikada nismo tako loše postupali i uvrijedili svoj zajednički dom kao u posljednja dva stoljeća - tj. od početka industrijske revolucije naovamo. Pozvani smo, naprotiv, postati oruđa Boga Oca kako bi naš planet bio onakav kakvim ga je On sanjao pri stvaranju i kako bi odgovarao Njegovu planu mira, ljepote i punine.
Nužno je upozoriti na slabu reakciju međunarodne politike. Podložnost politike tehnologiji i financijama jasno se pokazuje u neuspjesima svjetskih sastanaka na vrhu, posvećenih temi okolišta, kakav je, primjerice, bio u Parizu, na razini UN-a, 2015. Postoji previše pojedinačnih interesa te na kraju ekonomski interes vrlo lako prevagne nad općim dobrom i manipulira informacijama. Kad bi netko izvana promatrao naš svijet, čudio bi se takvu vladanju, koje se katkad čini samoubilačkim.
Ljudski život temelji se na tri tijesno povezana i isprepletena odnosa: s Bogom, s bližnjim i sa zemljom. Prema Bibliji, ta su tri bitna odnosa raskinuta, ne samo izvana nego i u nama. Taj je raskid grijeh. Sklad između Stvoritelja, čovjeka i cijeloga stvorenog svijeta raskinut je zbog toga što smo si umislili da možemo zauzeti Božje mjesto i odbiti priznati da smo ograničena stvorenja. To je izobličilo naše poslanje. Prvobitan skladni odnos između čovjeka i prirode pretvorio se u sukob.
Mi nismo Bog. Zemlja je bila ovdje prije nas i ona nam je darovana.
Zaboravljamo da smo mi sami prah.
2. Hitnost rješavanja problema: približavamo se prijelomnoj točki, nakon koje više nema povratka
Dovoljno je iskreno pogledati stvarnost koja nas okružuje pa uvidjeti kako je naš zajednički dom izložen propadanju. Nadamo se da uvijek postoji izlaz, da uvijek možemo učiniti zaokret, da uvijek možemo učiniti nešto da se problem riješi. No mnogi pokazatelji upućuju na to da su, zbog velike brzine promjena i degradacije, stvari sada došle do prijelomne točke.
Sadašnji je svjetski sustav zasigurno neodrživ s različitih točaka gledišta, jer smo prestali razmišljati o posljedicama čovjekova djelovanja. Ako promatramo pojedine dijelove našega planeta, odmah opažamo da je čovjek iznevjerio Božje očekivanje.
Stvari, generalno, idu u pogrešnom smjeru. Ako se postojeći trend nastavi, ovo bi stoljeće moglo biti svjedok iznimnih klimatskih promjena i neviđenog uništenja ekosustavâ, s vrlo teškim posljedicama za sve. Zbog porasta razine mora, primjerice, moglo bi doći do krajnje opasnih situacija budući da četvrtina svjetskog pučanstva živi na morskoj obali ili u njezinoj neposrednoj blizini.
Klimatske su promjene globalni problem s ozbiljnim ekološkim implikacijama. One su jedan od glavnih izazova za čovječanstvo. Njihove najteže posljedice u sljedećim će desetljećima vjerojatno najviše osjetiti zemlje u razvoju. Osim toga, mnogi siromašni žive u mjestima koja su posebno pogođena pojavama vezanima za globalno zatopljenje. Oni nemaju drugih ekonomskih mogućnosti ili dobara, koji bi im omogućili da se prilagode klimatskim promjenama i suoče se s prirodnim katastrofama, i njihov pristup socijalnim uslugama i službama zaštite vrlo je ograničen...
Došlo je do tragičog porasta broja migranata koji pokušavaju pobjeći od sve veće bijede uzrokovane uništavanjem okoliša. Nažalost, vlada opća ravnodušnost prema svim tim tragedijama, koje se kontinuirano događaju u raznim dijelovima svijeta...
3. Treba usporiti ritam materijalnog razvoja čovječanstva, kako u proizvodnji, tako i u potrošnji
Jedan od glavnih uzroka globalnog zatopljenja jest pretjerano, strelovito ubrzanje materijalnog razvoja čovječanstva. Stalno ubrzavanje promjena čovječanstva i planeta ide danas ruku pod ruku s intenziviranjem ritmova života i rada, što na španjolskom neki nazivaju rapidación (strelovito ubrzanje). Iako su promjene same po sebi sastavni dio dinamike složenih sustava, brzina koju im čovjek nameće svojim djelovanjem u suprotnosti je s prirodnim sporim ritmom biološkog razvoja. K tome, ciljevi te brze i stalne promjene nisu nužno usmjereni prema općem dobru.
Suočeni smo, također, s mitologiziranjem kategorije rasta, posebice u ekonomiji. Ideja beskonačnog i neograničenog rasta silno privlači ekonomiste, financijere i stručnjake u tehnologiji. Rast koji oni zagovaraju temelji se na laži da postoje beskonačne zalihe Zemljinih dobara, što dovodi do toga da se planet ispcrpljuje preko svake mjere. Riječ je o lažnoj pretpostavci da postoji bezgranična količina energije i izvora koji se mogu rabiti.
Treba stoga razmišljati o obuzdavanju rasta, pa čak i o tome da odemo korak unatrag prije nego što bude prekasno. Kucnuo je čas da se u nekim dijelovima svijeta prihvati određeno smanjenje rasta kako bi se osigurala sredstva da druga mjesta dožive zdrav rast. Tehnološki naprednija društva trebaju biti spremna poticati umjereniji stil života, smanjujući vlastite potrebe za energijom i unaprjeđujući njezinu učinkovitost.
Osobito je važno prihvatiti drevnu lekciju koju nalazimo u različitim religijskim tradicijama, kao i u Bibliji: "manje je više". Kršćanska duhovnost predlaže rast u umjerenosti i sposobnost da čovjek bude zadovoljan i s malim. To je povratak onoj jednostavnosti koja nam omogućuje da se zadržimo i uživamo u malim stvarima. To podrazumijeva izbjegavanje dinamike dominacije i pukoga gomilanja užitaka.
4. Što je to integralna (cjelovita) ekologija?
Integralna ekologija, prije svega, iziskuje otvorenost prema kategorijama koje nadilaze jezik egzaktnih znanosti ili biologije i dovode nas do same čovjekove biti.
Često ne postoji jasna svijest o problemima koji posebno pogađaju isključene. No, oni čine najveći dio svjetskog čovječanstva: riječ je o milijardama ljudi... Moramo danas shvatiti da je pravi ekološki pristup uvijek društveni pristup, koji u rasprave o okolišu mora uključiti pitanje pravednosti kako bi se čuo i vapaj Zemlje i vapaj siromašnih.
Moramo se ugledati na utemeljitelja franjevačkoga reda sv. Franju Asiškoga (1181. - 1226.), koji je u svoju hvalu uključivao sva stvorenja. Njegova reakcija na svijet koji ga okružuje bila je nešto mnogo više od intelektualnog razumijevanja ili ekonomske računice, jer je za njega svako stvorenje bilo sestra, s kojom je bio u prisnom odnosu.
Ako pristupamo prirodi i okolišu bez te otvorenosti prema divljenju i čuđenju, ako više ne govorimo jezik bratstva i ljepote u odnosu sa svijetom, naša će stajališta biti stajališta gospodara, potrošača i pukog izrabljivača prirodnih dobara, koji nije sposoban prihvatiti granice svojih neposrednih interesa. Ali vrijedi i obrnuto: ako osjećamo duboku povezanost sa svime što postoji, umjerenost i briga javit će se same od sebe.
Siromaštvo i skromnost svetoga Franje nisu bili samo površna askeza, nego i nešto mnogo dublje: odricanje od toga da se stvarnost učini pukim predmetom korištenja i vladanja.
Cjelovita ekologija zahtijeva da odvojimo vrijeme kako bismo vratili vedar sklad sa stvorenim svijetom, razmišljali o našem načinu života i našim idealima, uronili u kontemplaciju Stvoritelja koji živi među nama i u onome što nas okružuje.
Cjelovita ekologija sastoji se i od jednostavnih svakidašnjih gesta, kojima prekidamo logiku nasilja, iskorištavanja i sebičnosti. U protivnom, svijet pretjerane potrošnje postaje, neizbježno, svijet zlostavljanja života u svim njegovim oblicima.
5. "Noin poučak" - dovoljan je samo jedan čovjek!
Premda je, u ona davna vremena, "čovjekova pokvarenost na zemlji velika" (Post 6, 5), Bog "se pokaja i u svom srcu ražalosti što je načinio čovjeka na zemlji" (Post 6, 6). Bog je ipak preko Noe, koji je u onome palom svijetu ostao nevin i pravedan, odlučio otvoriti put spasenja. Time je čovječanstvu dao priliku za nov početak. Dovoljan je samo jedan čovjek da se nada vrati! Hoće li tako biti i u 21. stoljeću, kada je riječ o globalnom zatopljenju? Ili Bog, ovaj put, neće intervenirati?
Hoće - ako se dogodi ekološko obraćenje. Ali do takvoga čega dug je put. Mogao bi, čini se, biti i predug, velikim dijelom neprohodan...
Poruka da je za "ekološko obraćenje" dovoljan "samo jedan čovjek" podrazumijeva i to da svaki čovjek, svaki pojedinac, treba polaziti od sebe i gledati koliko pridonosi eventualnoj promjeni na bolje ili pak negativno utječe na već postojeću klimatsku i ekološku krizu i opasnost od uništenja planeta. To uključuje svakodnevno sortiranje otpada (plastike, stakla, papira itd.), odlazak u samoposlugu s platnenom vrećicom, a ne kupnju plastične vrećice u dućanu, izbjegavanje vožnje osobnim automobilom u gradu i što češću upotrebu javnog prijevoza itd.
Treba uvijek imati u vidu i poštovati biblijsku tradiciju koja jasno pokazuje da obnova, kakva se dogodila u Noino vrijeme, uključuje ponovno otkrivanje i poštovanje ritmova upisanih u prirodu Stvoriteljevom rukom, a ne razaranje i poništavanje tih ritmova, uz isticanje onih koji su protivni Stvoriteljevoj volji.
Glavni je problem, međutim, u tome što, na svjetskoj razini, još uvijek nemamo kulturu potrebnu za suočavanje s klimatskim promjenama i njihovim posljedicama, kao ni (državne, političke itd.) vođe koje će pokazati nov put i odgovoriti na potrebe sadašnjih naraštaja. Kao da nam stalna rastresenost oduzima snagu da bismo postali svjesni koliko je svijet u kojem živimo ograničen i konačan...
Taj bijeg od stvarnosti ne služi ničemu drugom nego očuvanju naših sadašnjih načina života i modela proizvodnje i potrošnje.
6. Potreba za ekološkim obraćenjem
Dozivajući u pamet lik sv. Franje Asiškoga, uviđamo kako je zdrav odnos sa stvorenim svijetom jedan vid cjelovitoga osobnog obraćenja. Ono podrazumijeva priznavanje vlastitih zabluda, grijeha, propustâ i nehajâ, te iskreno pokajanje i želju za unutarnjom promjenom.
Nije dovoljno da se promijeni pojedinac kako bi se riješila krajnje složena situacija s kojom se današnji svijet suočava. Osamljeni pojedinci mogu izgubiti sposobnost i slobodu u nastojanju da pobijede funkcionalno razmišljanje, te na kraju postanu plijenom konzumerizma lišena etike i bez socijalne i ekološke svijesti. Socijalni problemi moraju se rješavati mrežama društvene zajednice, a ne pukim zbrojem pojedinačnih dobrih djela... Bit će nužni udruživanje snagâ, vještinâ i složna postignuća. Ekološko obraćenje, koje je potrebno da bi došlo do trajne promjene, ujedno je obraćenje zajednice.
Ekološko obraćenje uključuje niz stajališta koja zajedno jačaju duh velikodušne skrbi, ispunjene nježnošću. Ono ponajprije podrazumijeva zahvalnost i besplatnost, tj. priznanje da je svijet dar Očeve ljubavi i da smo pozvani u skrovitosti oponašati Njegovu velikodušnost u požrtvovnosti i dobrim djelima.
To također uključuje brižnu svijest o tome da nismo odvojeni od ostalih stvorenja, nego da s ostalim živim bićima na svijetu – i biljkama i životinjama - tvorimo divno sveopće zajedništvo. Vjernik ne promatra svijet izvana, nego iznutra, svjestan veza kojima nas je Otac povezao sa svim stvorenjima.
Rješenja treba tražiti ne samo u tehnologiji nego i u promjeni čovjeka, jer ćemo se u protivnom baviti samo simptomima. Treba s potrošnje prijeći na žrtvu, s pohlepe na velikodušnost, s rasipanja na sposobnost dijeljenja... To je način ljubljenja, postupnog prijelaza s onoga što mi želimo na ono što treba Božji svijet.
Ljubav, prepuna malih gesti uzajamne brige, odnosi se također na civilni i politički život, i očituje se u svim djelovanjima kojima se nastoji graditi bolji svijet. Ljubav prema društvu i zauzimanje za opće dobro vrsni su oblici ljubavi, koji se ne tiču samo odnosa među pojedincima nego i društvenih, ekonomskih i političkih odnosa (mikrorazina). Socijalna ljubav ključ je istinskog razvoja. Uz važnost malih svakidašnjih gesta, socijalna ljubav potiče nas da osmislimo velike strategije kojima će se učinkovito zaustaviti propadanje okoliša te potaknuti kultura skrbi, kojom će biti prožeto cijelo društvo.
Osnivajući ovu udrugu, u središte njezina djelovanja stavljamo EKOLOŠKO OBRAĆENJE, koje ponajprije podrazumijeva spoznaju da je Zemlja i sve stvoreno dar Očeve ljubavi, pri čemu je čovjek vrhunac Božjeg stvaranja, kojemu je sve stvoreno dano da u ljubavi time upravlja, a ne da to zlorabi. Mi želimo svojim radom potaknuti Čovjeka da u punoj slobodi, iz zahvalnosti i ljubavi prema svome Stvoritelju, promjeni svoje ponašanje.
Smatramo da samo ovako obraćen čovjek u zajedništvu sa znanošću može spriječiti nadolazeće katastrofalne klimatske promjene, te ćemo se tome posvetiti i s time ciljem raditi u Republici Hrvatskoj i izvan nje.
